PETA TRADICIJA
|
"Svaka udruga ima samo jednu primarnu ulogu - prenijeti poruku do alkoholičara koji još uvijek pati." "POSTOLARE, drži se cipela" ... bolje je jednu stvar učiniti vrhunski, nego mnoge loše. To je središnja ideja ove Tradicije. Oko nje se naša Udruga okuplja u cjelinu. Sam život naše zajednice zahtijeva da se pridržavamo ovog načela. Anonimni se alkoholičari mogu usporediti s grupom liječnika koji se nalaze u situaciji da pronađu lijek za rak i o čijem usuglašenom radu ovisi reakcija pacijenta na bolest. Istina, svaki liječnik u takvoj grupi ima vlastitu specijalnost i ponekad bi se radije posvetio svom užem području, nego radu s grupom suradnika. Ali kad se jednom svi ti stručnjaci posvete istraživanju, kad postane očigledno da je ono moguće samo ujedinjenim naporima, onda svi osjećaju obvezu da se predano bave samo liječenjem raka. U sjaju tako fantastičnog otkrića svaki bi liječnik svoje druge ambicije stavio na stranu bez obzira na cijenu koju osobno mora platiti. Članovi Anonimnih alkoholičara su vezani jednako čvrstom obvezom i pokazali su da problematičnim pijancima mogu pomoći kao rijetko tko. Svaki pojedini Anonimni alkoholičar ima jedinstvenu sposobnost identificiranja s novodošlim i pomaganja u njegovu oporavku. Ta sposobnost ne ovisi o učenju, elokvenciji ili bilo kojoj drugoj individualnoj vještini. Jedino je važno da se radi o alkoholičaru koji je pronašao ključ za apstinenciju. Ovu iskustvenu baštinu patnje i oporavka alkoholičari lako prenose jedan drugom. To je dar Božji i jedan od ciljeva koji danas pokreću Anonimne alkoholičare diljem svijeta. Postoji još jedan razlog jedinstvenosti ove svrhe. To je veliki paradoks A.A. - a, a riječ je o spoznaji da se dragocjeni poklon apstinencije rijetko može sačuvati, ukoliko se ne daruje drugima. Da ekipa liječnika ima lijek protiv raka, mogla bi ih peći savjest da su zbog sebeljublja, propustili izvršiti svoju misiju, odnosno pomoći onima koji pate. No, takav propust ne bi ugrozio njihovo osobno preživljavanje. U našem slučaju, zanemarivanje onih koji su bolesni, znači stalnu opasnost po naše živote i zdravlje. Nije čudo što je pod tom prisilom samoodržanja, dužnosti i ljubavi, naša Udruga zaključila da ima samo jednu veliku misiju - prenositi poruku A.A. - a onima koji ne znaju da postoji izlaz. Rasvjetljavajući mudrost jedine svrhe A.A.- a jedan član priča: "Jednoga sam dana bio uznemiren i osjetio sam da bi bilo dobro da malo radim na Dvanaest koraka. Možda bi mi trebalo i malo potpore da odolim možebitnim izazovima. Ali najprije moram naći pijanca s kojim ću raditi. Skoknuo sam podzemnom željeznicom do gradske bolnice, gdje sam dr. Silkwortha upitao ima li nekoga. Mali je dr. rekao: "Ništa previše obećavajuće. Ima neki tip na trećem katu, koji, možda, predstavlja nekakvu mogućnost. Ali on je grozno zadrti Irac. Još nisam vidio tako tvrdoglava čovjeka. Galami da će svoj problem s alkoholom riješiti ako ga partner bude bolje tretirao i ako ga žena ostavi na miru. Bio je u jakom deliriju, prilično smušen i vrlo sumnjičav prema svakome. Ne zvuči baš najbolje, zar ne? Ali radeći s njim, možda nešto učiniš za sebe, pa zašto se ne bi dao na posao?" "Uskoro sam sjedio kraj gromade od čovjeka. Buljio je u mene vrlo neprijateljski, očima koje su bile kao dva uska proreza na crvenom i natečenom licu. Morao sam se složiti s liječnikom - izgledao je svakako samo ne dobro. No, ja sam mu ispričao vlastitu priču. Objasnio sam mu kakvu predivnu udrugu imamo i kako dobro jedan drugog razumijemo. Teško sam prevladavao dileme tog pijanca. Insistirao sam na tvrdnji da se samo malo pijanaca može oporaviti vlastitim snagama, ali da u našim grupama možemo zajedno učiniti ono što sami ne bismo mogli. Prekinuo me da bi se tome narugao i tvrdio da će probleme sa ženom, partnerom i alkoholizmom srediti sam. Sarkastično je upitao: 'Koliko košta tvoj projekt?' Bio sam sretan, što mu mogu reći : 'Ne košta ništa.' Njegovo je slijedeće pitanje bilo : 'A što ti imaš od toga?' Naravno, odgovorio sam : "Vlastitu apstinenciju te pun i sretan život" Još uvijek sumnjičav, postavio je pitanje: 'Doista želiš reći da je jedini razlog zašto si tu, pokušaj da pomogneš i meni i sebi?' Rekao sam : "Da. To je sve. Nema nikakve smicalice" Tada sam, oklijevajući započeo govoriti o duhovnoj strani našega programa. Sledio sam se od njegove reakcije. Samo što sam izgovorio riječ "duhovan", okomio se na mene: 'O! Sad mi je jasno! Vi vrbujete ljude za neku vražju vjersku sektu ili nešto slično. Odakle vam ono "nema smicalica"? Ja pripadam velikoj crkvi koja mi sve znači. I ti imaš petlje doći ovdje i govoriti mi o religiji!" Hvala Bogu da mi je na pamet pao pravi odgovor potpuno zasnovan na jedinstvenoj svrsi A.A.-a. Rekao sam : "Ti vjeruješ. Možda i dublje od mene. Nema sumnje da si u pitanjima religije dobio bolju poduku. Dakle, ja ti o religiji nemam što i ne želim govoriti. I kladim se da bi ti meni mogao dati savršenu školsku definiciju poniznosti. Ali na temelju onoga što si mi pričao o sebi, svojim problemima i načinima kako ih misliš svladati, mislim da znam što nije u redu." Rekao je : 'O. K. Da vidim što imaš reći?' Na to sam odgovorio : "Dakle, smatram da si ti uobraženi Irac koji misli da može sam voditi cijelu predstavu." To ga je zbilja zdrmalo. Kad se smirio, počeo je slušati dok sam mu govorio da je poniznost glavni ključ apstinencije. Konačno je uvidio da nisam želio mijenjati njegove vjerske poglede, već ukazati da u vlastitoj vjeri pronađe milost koja će pomoći njegovu oporavku. Od tog trenutka nadalje dobro smo se slagali. Stari član zaključuje:" Pretpostavimo da sam s tim čovjekom morao razgovarati na vjerskoj osnovi. Pretpostavimo da je moj odgovor bio da A.A. treba mnogo novaca; da A.A. jako mnogo drži do bolnica, edukacije i rehabilitacije. Pretpostavimo da sam mu ponudio pomoć u njegovim obiteljskim i poslovnim problemima. Gdje bi završili? Naravno, nigdje." Mnogo godina kasnije taj je tvrdi Irac volio reći: " Moj mi je brižnik prodao jednu ideju i to je bila apstinencija. U to vrijeme ništa drugo nisam ni mogao kupiti." |
